Tisućama godina riba i plodovi mora važan su i neizostavan dio ljudske prehrane. Riba se lovi i jede još od razdoblja prapovijesti, a najstarija zabilješka o ribi kao hrani Homo sapiensa stara je preko 380 000 godina. Živo se more od pamtivijeka koprcalo u mrežama Dalmacije, no pisanoj povijesti lova na sitnu pelagijsku ribu prethode stoljeća života s morem i od mora. Prve značajnije opise ribarstva nalazimo tek početkom novog vijeka. Krajem 15. stoljeća Paladije Fusco, talijanski humanist i autor Opisa obale Ilirika, pisao je u svome opisu Visa da se u svibnju hvataju i usoljavaju goleme količine srdela. Guistniani 1553. godine zabilježio, smucajući se Dalmacijom, da je u jednom danu ulovljeno čak 120 000 kilograma ove sitne ribe. Točnije čak tri milijuna komada! Da, nekoć su se srdele, zbog poreza jasno, brojale na komade. Mjerna je jedinica bio barel, koji je ovisno o tome gdje ste bili, mogao bit veći ili manji. Šibenski je barel tako imao oko 3000 komada, dok je trogirski bio nešto manji, od 2200 do 2500 komada.

Usoljena je riba dugo vremena bila jedan od najznačajnijih proizvoda istočne obale Jadrana, a otoci srednje Dalmacije, jednako kao i područja oko Sardinije, Korzike i južne Francuske, bili su poznati upravo po lovu na srdele. Za kontinentalne krajeve neizmjerno je važna bila konzervirana riba, trajna, pouzdana i što je najvažnije jeftina.

Riba se na tržnicama dalmatinskih gradova prodavala sušena (ugori, girice, cipli), usoljena (obično srdele, inćuni i skuše) te svježa koju je trebalo prodati građanima, a tek poslije podneva na veliko. Većina je usoljene ribe svoje kupce nalazila u Veneciji, veletržnici tadašnje Europe. Tijekom 19. stoljeća diljem Jadrana niču brojne tvornice za preradu srdela. Tradiciju usoljavanja srdela, potisnula je tehnologija konzerviranja srdela u ulju i tako su zamijenivši more uljem, doista preplovile sva mora.