Najčešće sorte vinove loze koje se uzgajaju na području Dalmacije su plavina i babić, merlot debit, pošip, maraština, grk (Korčula), plavac mali, dingač (Pelješac), plavac i bogdanuša (Hvar), a proizvodi se i desertno vino prošek.

Plavina se oduvijek smatrala autohtonom dalmatinskom sortom vinove loze. Obično daje lagana do srednje jaka crna vina, niskog do srednjeg intenziteta obojenosti, zadovoljavajuće svježine i neutralnog mirisa i okusa. Trpkost je vrlo niska, gotovo netipična za južnu crnu sortu, pa su vina od plavine izrazito meka, pogodna za potrošnju i kao mlado vino. Zbog svojih enoloških karakteristika pogodna je za sljubljivanje s drugim težim i robusnijim crnim vinima juga.

Debit je vodeća bijela sorta podregije sjeverna Dalmacija, a rasprostranjena je još i u podregijama Dalmatinska zagora te srednja i južna Dalmacija. Jedna je od najrasprostranjenijih i najvažnijih bijelih sorata Dalmacije. Tradicionalno se vinificirao uz dugotrajnu maceraciju, pa su vina bila intenzivno žute boje, trpka, snažna, sa svim karakteristikama koje su cijenili ondašnji potrošači, ali i pogodna za duže čuvanje.

Maraština je glasoviti i jedan od najpoznatijih bijelih kultivara primorske Hrvatske. Unatoč tome što je pronađena i u drugim zemljama, smatra se autohtonom hrvatskom sortom. Sorta je u prošlosti bila vrlo cijenjena, no i tada je korištena kao „začin“ drugim sortama. Koristila se i za proizvodnju prošeka, a u starijim zapisima navodi se da se prošek od maraštine prodavao u ljekarnama. Općenito, maraština je sorta koja daje tipična južna bijela vina, jaka i puna, žute do zlatnožute boje, diskretne i ugodne sortne arome. Zbog niže kiselosti vina su joj često neharmonična.

Babić se smatra autohtonom hrvatskom sortom jer ima jedinstveni genetički profil, odnosno nije poznato da se uzgaja u drugim krajevima svijeta pod nekim sinonimom. Pripadnost dalmatinskoj grupi sorata dodatno potkrepljuje činjenica da je sa sortom dobričić (jednim od roditelja plavca malog) u bliskoj rodbinskoj vezi (na razini roditelj – potomak). Sorta se tradicionalno uzgajala u okolici Šibenika, u manjem udjelu u mješovitim nasadima. Uz vina redovite berbe, prosušivanjem grožđa babića može se proizvesti vrhunski prošek. 

Promotrimo li molekularnu sliku vina, otkrivamo fascinantan svijet više stotina različitih spojeva – približno 800 u crvenom i značajno manje u bijelom vinu. Osim što sadrži prosječnih 12% alkohola i 86% vode, u preostalom skromnom postotku kriju se sve karakteristike pojedinog vina. Ove se tvari dijele u hlapive i nehlapive spojeve, pa tako u hlapive spojeve ubrajamo hlapive kiseline (poglavito octenu kiselinu), estere, dušikove spojeve, aldehide i više alkohole, a u nehlapive spojeve ubrajamo glicerol, organske kiseline (vinsku, mliječnu), ugljikohidrate, minerale i tanine, odnosno polifenole. Nehlapivi spojevi pridonose okusu vina: glicerol daje vinu „tijelo“ povećavajući viskoznost, kiseline snizuju pH-vrijednost vina, šećeri ublažavaju kiselinu, a tanini odnosno polifenoli odgovorni su za adstrigentno (stežuće) djelovanje vina. Važno je napomenuti da je sva navedena svojstva moguće osjetiti jedino na jeziku. Hlapive spojeve, koji su prisutni u znatno nižim koncentracijama (ukupno 0,1%), primarno osjećamo u nosu, a oni doprinose aromi vina.

Ako je kiselina kralježnica vina, a viskoznost i adstrigencija tijelo, onda je aroma život vina, duh koji ga utjelovljuje.

Neke od hlapivih molekula prisutnih u vinu ujedno se nalaze u tropskom voću, cvijeću, lišću, drvu, začinima, životinjskim mirisima, hrani, pa čak i gorivu ili odstranjivaču laka za nokte. Zbog toga je opisivanje vina toliko izazovno i teško: vino nam nudi senzorski mikrokozmos, a taj mali svijet molekula iznimno je dinamičan. Razvija se mjesecima i godinama u boci, minutama u čaši, a u ustima iz sekunde u sekundu.