Često nejasna povijest prehrambenih navika ponekad se raspliće uz pomoć arheologije, a školjke su osobito jasan nalaz. Sa sigurnošću možemo tvrditi da su se različite vrste puževa i školjki jele već u prapovijesti, a nalazi iz 4. ili 5. stoljeća prije Krista s lokaliteta Drvišice, podno Velebita, potvrđuju da su se dagnje obilato konzumirale. Od 15. i 16. stoljeća jela od školjaka (koja su bila dozvoljena u stotinjak dana obaveznog posta) pojavljuju se u svim značajnijim europskim kuharicama i kuhinjama. Tada, kao i danas, obično su se kombinirale s bijelim vinom, peršinom, majčinom dušicom, maslinovim uljem ili maslacem, a tek ponegdje s češnjakom koji je kroz cijelu pisanu povijest zbog svojeg mirisa nosio obilježje pučkog i seoskog začina. Utemeljitelj gastronomske kritike Grimod de la Reyniere nazivao ih je kamenicama siromašnih, ali i naglasio da bi ih bogati trebali jesti jer svojim okusom nadmašuju gotovo sve druge školjke.

Hrvatska proizvodnja je u odnosu na ostale zemlje i prirodne potencijale vrlo mala i konstantno iznosi oko 3 000 tona. Tehnologija uzgoja ove vrste na cijelom je Mediteranu slična i relativno jednostavna. Temelji se na skupljanju mlađi uz uporabu različitih tipova kolektora, te nasadu u plastične pergolare koji se postavljaju na plutajuće linije ili pontone gdje rastu do trenutka izlova, nakon čega idu na obradu i prodaju. Gotovo 80% proizvodnje dagnji na Mediteranu na tržište se iznosi svježe, dok se ostatak sterilizira i prerađuje.